ZA TERMOELEKTRANE NA UGALJ I ZAGAĐUJUĆU INDUSTRIJU VIŠE NEMA MJESTA NA ZAPADNOM BALKANU

ZA TERMOELEKTRANE NA UGALJ I ZAGAĐUJUĆU INDUSTRIJU VIŠE NEMA MJESTA NA ZAPADNOM BALKANU

Sagorijevanje uglja najveći je pojedinačni izvor zagađenja zraka na Zapadnom Balkanu, a glavnu ulogu imaju termoelektrane. Kompanije koje njima upravljaju i države regiona ne pridržavaju se zakona o emisijama štetnih gasova. Isto važi za ostala velika ložišta – industrijske pogone s najvećom potrošnjom energije, a ona su u industrijskoj djelatnosti najodgovornija za zagađivanje pored proizvodnje struje. S termoelektranama na ugalj neće biti moguće dostići ugljeničnu neutralnost do polovine vijeka. Također, industriji prijeti finansijski krah ukoliko brzo ne počne da usvaja čistije tehnologije.

Koji je put ka čistijem zraku na Zapadnom Balkanu? Jedan od najvećih zagađivača je elektroenergetski sektor, konkretnije termoelektrane na ugalj. Ako pogledamo samo u industriji, pored djelatnosti proizvodnje električne energije, u zagađivanju zraka vode postrojenja za čiji su rad potrebne velike količine energenata. Riječ je o željezarama, cementarama, rafinerijama i drugim žarištima zagađenja na lokalnom i širem nivou.

Ugalj se koristi i u teškoj industriji i za grijanje u toplanama, manjim kotlovnicama i domaćinstvima, tako da bi prelaskom na čistija goriva nestao najveći pojedinačni uzrok zagađenja zraka.

Termoelektrane na ugalj su 2019. činile 43% kapaciteta za proizvodnju električne energije na Zapadnom Balkanu, ali udio u učinku te godine je dostigao čak 61%[1]. Nema naznaka da će se te dvije stavke brzo smanjiti.

Građani ne svojom voljom daju milijarde eura industriji uglja

Štaviše, i dalje se radi na projektima izgradnje i rekonstrukcije termoelektrana na ugalj, uz širenje ugljenokopa. Čak i ukoliko bi se stari kapaciteti ugasili kada se novi puste u pogon, nastavilo bi se ekstremno zagađivanje zraka, što bi produžilo ovisnost od uglja za više decenija.

Države regiona su 2019. isplatile 72,7 miliona eura direktnih subvencija proizvođačima struje iz uglja. Ta suma je pritom relativno sitna kada se uporedi sa državnim garancijama za zajmove, vrijednim čak 2,15 milijardi eura[2]. Govorimo o novcu svih građanki i građana, a ovakve odluke donose se bez učešća javnosti.

Pri proizvodnji struje iz uglja i ostalim industrijskim aktivnostima oslobađaju se sumporni oksidi (SOx) i to pogotovo sumpor-dioksid (SO2), zatim praškaste materije, koje nazivamo i suspendovanim ili PM česticama, azotni oksidi (NOx), nemetanska isparljiva organska jedinjenja – NMVOC, i teški metali poput arsena, kadmija, olova i žive.

Svi oni ugrožavaju zdravlje i životnu sredinu. Na primjer, emisije sumpora u zrak dovode do povećanja kiselosti zemljišta i tako ugrožavaju poljoprivredu. Udio prevoza materijala ne uračunava se u zagađenje zraka koje potiče iz industrije.

Propisi i zakoni se ne primjenjuju

Veliki dio pravnih tekovina Evropske unije na polju životne sredine već je ušao u nacionalno zakonodavstvo Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova, Srbije i Sjeverne Makedonije. Međutim, uslijed neprihvatanja odgovornosti u cijelom lancu od vlasti do operatera industrijskih postrojenja i manjka mehanizama za primjenu propisa, i dalje se premašuju dozvoljeni nivoi zagađujućih materija u zraku.

Vlade i dalje posmatraju ugalj kao strateški resurs. Kompanijama iz tog sektora, od kojih su skoro sve u državnom vlasništvu, tolerišu se prekršaji i odlaganje uvođenja mjera zaštite životne sredine. Istovremeno, i privatnim, uglavnom stranim investitorima u energetski intenzivnoj industriji dozvoljeno je da nesmetano rade uprkos nepoštovanju standarda i propisa o zagađivanju. Po podacima iz 2018, mnoge zemlje regiona premašile su maksimalne godišnje količine SO2[3] i PM čestica[4] dozvoljene u nacionalnim planovima za smanjenje emisija (NERP).

Zagađenje iz termoelektrana na ugalj na Zapadnom Balkanu ima i prekogranični uticaj. Od ukupno 3.906 preuranjenih smrtnih slučajeva iz 2016. pripisanih njihovom uticaju, većina (2.013) je zabilježena u Evropskoj uniji, a 1.239 u samom regionu, dok je ostatak bio u drugim zemljama[5]. Ta pojava doprinosi otvaranju i zaoštravanju međunarodnih sporova[6].

Bez kompromisa do ugljenične neutralnosti 2050. godine

Države regiona su opredijeljene da se priključe EU, što podrazumijeva primjenu svih tamošnjih propisa za zaštitu okoline i kao i cilj da se neto emisije ugljen-dioksida (CO2) najkasnije 2050. svedu na nulu[7]. Budući da su na Zapadnom Balkanu termoelektrane na ugalj najveći izvor ovog  gasa s efektom staklene bašte, teško je zamisliti da ta postrojenja mogu da opstanu.

Slične ambicije EU ima i za ostalu industriju, pa podstiče razvoj tehnologija za korištenje struje i vodonika, uz hvatanje i skladištenje CO2. Čak postoje eksperimentalni programi za proizvodnju goriva i drugih materijala iz ugljen-dioksida.

Većina zemalja članica odredila je rok za odbacivanje uglja, a termoelektrane koje koriste to gorivo se ubrzano gase. Osim sve strožih ekoloških propisa, vlasnici tih i drugih pogona na fosilna goriva opterećeni su troškovima na ime dozvola za ispuštanje ugljen-dioksida. Cijena ovih certifikata na berzi već mjesecima dostiže nove rekordne visine.

Skupi filteri za gorivo bez budućnosti

Štaviše, iz Evropske komisije dolaze i poruke da naftni i petrohemijski sektor nemaju budućnost, a da će fosilni gas imati samo ulogu prelaznog goriva. EU također planira da ubrzo uvede porez na CO2 za stranu robu i usluge, što bi vjerovatno automatski udavilo mnoge izvozno orijentisane zagađivače u našem regionu. Nije isključeno da će svi navedeni mehanizmi biti dalje pooštravani i da će se podizati ljestvica za ublažavanje globalnog zagrijavanja i njegovih posljedica.

Osim što na Zapadnom Balkanu kasne projekti rekonstrukcije, ugradnje filtera i instaliranja postrojenja za odsumporavanje u termoelektranama, pa se zagađivanje zraka nastavlja i ugrožava javno zdravlje, ti skupi zahvati će podići troškove njihovog zatvaranja[8]. Ono se sve više čini neminovnim. Treba reći i da sva rečena oprema za zaštitu životne sredine radi na struju, a logično je da će je proizvoditi ista termoelektrana na ugalj, pa se onda povećava potrošnja tog fosilnog goriva.

Uloga građana i civilnog društva

Da bi se u industriji suzbilo zagađivanje zraka, najvažnije je da nadležne institucije imaju nula tolerancije prema kršenju ekoloških zakona i standarda[9]. Civilno društvo može da doprinese jačanjem svojih kapaciteta za pokretanje sudskih postupaka, što će poboljšati sudsku praksu.

Pravne intervencije treba da budu propraćene kampanjama za podizanje svijesti građana i građanki radi zadobijanja podrške. Oni također imaju važnu ulogu u alarmiranju vlasti i vođenju medijskih kampanja, a po Arhuskoj konvenciji imaju pravo da učestvuju u donošenju odluka pri analizi uticaja postojećih i planiranih industrijskih pogona na životnu sredinu. U ovome građanima mogu da pomognu međunarodne institucije i organizacije za zaštitu okoline.

Lokalne zajednice koje trpe posljedice zagađenja iz obližnje industrije posebno su važne za pokretanje vlasti da reaguju. Ozbiljan faktor mogu biti i međunarodne finansijske institucije poput Evropske banke za obnovu i razvoj i Svjetske banke, pa i privatni kreditori, ukoliko budu uslovljavali odobravanje pozajmica poštovanjem ekoloških propisa.

Jači smo zajedno

Nezavisno pravosudno tijelo i novčane kazne mogli bi da se uvedu u okviru Energetske zajednice, međunarodne organizacije koja posreduje u širenju energetskog tržišta EU na zemlje među kojima su i države Zapadnog Balkana. Za takav potez neophodna je podrška administracije u Briselu, ali i civilnog društva i zemalja u regionu.

Cijeli Zapadni Balkan bori se s manje ili više istim izazovima, među kojima je i industrijsko zagađenje. Zato su zajednički nastupi aktivističkih grupa pred Evropskom unijom, Energetskom zajednicom i međunarodnim organizacijama efektniji od pojedinačnih.

Ispunjavanjem obaveza iz Zelene agende za Zapadni Balkan, koje su države regiona preuzele kada su u novembru 2020. potpisale Sofijsku deklaraciju, otvara se pristup bespovratnim sredstvima i drugim finansijskim instrumentima EU za pravednu tranziciju.

I bez svega ovoga, rudnici uglja i termoelektrane uglavnom ne bi mogli da opstanu na tržištu kad ne bi dobijali spomenute subvencije. Ovaj novac bi morao da se preusmjeri u socijalne programe i prekvalifikaciju radnika, saniranje i prenamjenu postrojenjâ i rudnika i razvoj projekata za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Elektroenergetski sistem bi se na taj način transformisao uz minimalni udarac po društvo, energetsku bezbjednost i javne finansije.

Ugljenokopi zauzimaju ogromnu površinu i mogu biti iskorišteni za instaliranje solarnih elektrana koje će nadomjestiti kapacitete za proizvodnju električne energije.

U svakom slučaju, društvo je izuzetno ugroženo zbog zagađenosti zraka i bez primjene zakona o zaštiti životne sredine ozbiljnije poboljšanje nije moguće. Industrijski proizvođači, i veliki i mali, moraju da se okrenu čistijim tehnologijama, inače neće moći da opstanu.

Zapadni Balkan je, između ostalog, prihvatio da se uskladi sa sistemom za trgovanje emisijama – EU ETS. Troškovi za dozvole za ispuštanje ugljen-dioksida sve više oslabljuju održivost proizvodnje struje iz uglja. Zbog toga se može očekivati odustajanje od obnove i izgradnje termoelektrana i brže zatvaranje postojećih, što bi onda drastično smanjilo zagađenost zraka.

[1] WB6 Energy Transition Tracker, Sekretarijat Energetske zajednice, Februar 2021.

[2] Investments into the past: An analysis of Direct Subsidies to Coal and Lignite Electricity Production in the Energy Community Contracting Parties 2018–2019, Sekretarijat Energetske zajednice, Decembar 2020.

[3] Comply or Close, How Western Balkan coal plants breach air pollution laws and what governments must do about it, CEE Bankwatch Network, Jun 2020.

[4] WB6 Energy Transition Tracker, Sekretarijat Energetske zajednice, Februar 2021.

[5] Chronic coal pollution – EU action on the Western Balkans will improve health and economies across Europe, HEAL, CAN Europe, Sandbag, CEE Bankwatch Network and Europe Beyond Coal, 2019.

[6] Secretariat concerned about the implementation of NERPs in four Contracting Parties: https://energy-community.org/news/Energy-Community-News/2021/02/05.html

[7] Council of the European Union, Council conclusions on Climate and Energy Diplomacy – Delivering on the external dimension of the European Green Deal, Brussels, 25 January 2021: https://www.consilium.europa.eu/media/48057/st05263-en21.pdf

[8] World Bank Regional Note on Air Quality Management in the Western Balkans: Bosnia and Herzegovina, Kosovo, and North Macedonia, Mart 2020.

[9] An Energy Community for the Future, Report by the High Level Reflection Group of the Energy Community, May 2014, pg. 19